BEOGRAD
Kenterberijske priče (Italija/Francuska 1972)
prema “Kenterberijskim pričama” Džofrija Čosera
Zlatni lav na Berlinskom festivalu 1972.
Režija PJERPAOLO PAZOLINI
Žanr: komedija, trajanje;122’; boja;
Originalna verzija sa titlovima na srpskom
Igraju: Tom Bejker,Laura Beti,Žozefina Čaplin,Franko Čiti, Nineto Davoli,Hju Grifit, Džon Francis Lejn, Pjerpaolo Pazolini, Franka Šuto, Alan Web
Centralna epizoda “Trilogije života” su “Kenterberijske priče”, filmska traspozicija osam epizoda poeme Džofrija Čosera.U ulozi britanskog pesnika je sam Pjerpaolo Pazolini, koji vodi grupu hodočasnika u kenterberijsku opatiju da se mole na grobu San Tomasa Beketa.
Tokom predaha svaki od hodočasnika ispriča jednu priču kako bi razbili monotoniju napornog puta. Nesrećno udate žene, nasamareni inkvizitori, sladostrasni studenti,djavoli i fratri, protagonisti su čas grotesknih čas dramatičnih događaja koji se nižu jedan za drugim, sa toliko eksplicitnim i verodostojnim slikama da su u Italiji izazvale intervenciju cenzure i zaplenu filma.
Dok se zvanična Italija po ko zna koji put skandalizovala, žiri Berlinskog festivala 1972. dodeljuje Zlatnog medveda ovom filmu u kojem Pazolini spaja glumce iz svog umetničkog i privatnog kruga: Lauru Beti, Franka Čitija i Nineta Davolija, a koristi i specijalno prisustvo Eduarda De Filipa koji je na italijanskom dublirao engleskog glumca Alana Veba. Trebalo je zatim da veliki napolitanski reditelj i glumac bude protagonista filma, planiranog od strane Pazolinija u mesecima koji su prethodili njegovom tragičnom kraju.
“Zbog čega sam došao do ekstremne slobode predstavljanja seksualnog čina sve do detaljnog predstavljanja seksa u prvom planu? (….) U trenutku duboke kulturne krize (….) učinilo mi se da je jedina realnost koja se sacuvala ona koju ima telo. Tako je protagonista mojih filmova postala ljudska telesnost.
Nisam mogao a da ne dođem do ekstremnih posledica tog cilja. Simbol telesne stvarnosti je nago telo, a na još sintetičniji način, seks. Seksualni odnosi su za mene izvor inspiracije i sami po sebi jer u njima vidim jedinstveni šarm, a njihov značaj za život mi se čini tako veliki i apsolutan da im vredi posvetiti mnogo više pd jednog filma.
(Pjerpaolo Pazolini, iz izlaganja na skupu «Erotizam, buntovništvo, roba», Bolonja, 1972.)