11 susreta sa savremenim italijanskim autorskim filmom
Italijanski semestar predsedavanja Savetom Evropske unijeKIKINDA
REALITY (Italija, 2012)Režija Mateo Garone Specijalni Gran pri žirija: Mateo GaroneMeđunarodni filmski festival u Kanu, 2012 Nagrada za najbolju fotografijuNagrada Donatelov David 2013.Nagrada za najbolju scenario: Mateo Garone i Masimo GaudiozoNagrada za najbolju mušku ulogu: Anijelo ArenaNagrada za najbolji kostim Mauricio MilenotiSrebrna traka 2013.Nagrada za najbolju fotografiju, za najbolju scenografiju i za najbolje kostime:Zlatna klapa 2013.Žanr: komedija/drama; trajanje 115’; u boji;Jezik: italijanski sa titlovima na srpskom;Uloge: Anijelo Arena, Klaudija Đerini, Anijelo Jorio, Gracijela Marina, Nando Paone, Nuncia Skjano Četiri godine od međunarodnog uspeha filma “Gomora” 2008.godine Mateo Garone se okreće komediji filmom “Reality”, pardoksalnom pričom o Lučanu, prodavcu ribe iz Napulja opsednutim željom da učestvuje u televizijskom programu “Veliki brat”. Na nagovor prijatelja, pojavljuje se u studiju Činečita na probnom snimanju, ali za žiri on nije prihvatljiv za šou i pomoćnik režije ga ispraća rečima da će ga kontaktirati u slučaju da bude izabran. To je samo uobičajena fraza ,ali za naivnog i neobrazovanog Lučana postaje konkretno obećanje. Od tog momenta njegov život je uslovljen iščekivanjem poziva od organizatora programa. Štaviše, on je sebe ubedio da ga posmatraju skrivene kamere upravo da bi proučavale njegovo ponašanje. Uprkos očajničkim pokušajima njegove porodice da ga vrate u stvarnost, Lučano postepeno klizi u svet koji su stvorile njegove opsesije tako da na kraju pobegne u televizijski studio koji za njega postaje jedini stvarni prostor za život. Iako je” Reality” koncipiran kao satirična komedija, veliki deo kritičara smatra ga suštinski tragičnim filmom zbog mučnog predstavljanja mentalnog propadanja jednog čoveka, žrtve medijske subkulture, uzdignute do apsolutne vrednosti od strane jednog društva lišenog drugih kulturnih referenci. Neprekidni kontrast između svakodnevne stvarnosti i televizijskog rijalitija, završava se porazom razuma i inteligencije, koji bivaju uništeni snagom ubedljivosti iluzija stvorenih od strane sredstava komunikacije. U imaginaciji široke publike pojavljivanje na televiziji postaje neka vrsta potvrde sopstvenog postojanja, ali groteskni slučaj protagoniste “Rijalitija” pokazuje kako opsesivno nastojanje da se san ostvari može da dovede do gubitka sopstvenog identiteta.